vapaj srebrenice

U ovom mjesecu navršava se osam godina od pada Srebrenice i od stravicnih zlocina koje je srbo-cetnicka armada izvršila nad nedužnim Bošnjacima Srebrenice i okolnih mjesta. Buduci da je u svega nekoliko dana na zvjerski nacin ubijeno i poklano 8-10.000 ljudi, mnogi, s pravom, ocjenjuju da se radi o najvecem ratnom zlocinu nakon Drugog svjetskog rata. Sa Žepom je isti slucaj, samo je broj žrtava manji, pa se zato tragicni dogadaji u i oko Žepe manje spominju.

Analizirajuci te dogadaje i razvoj situacije sve do današnjih dana, pažnju privlaci nekoliko elemenata. Kao prvo, i Srebrenica i Žepa proglašene su zašticenim zonama od strane Ujedinjenih Nacija. Dakle, medunarodne snage su garantovale bezbjednost Bošnjaka u tim svojevrsnim logorima, pod uslovom da predaju oružje, što su oni, u znatnoj mjeri, i ucinili. Medutim, ta garancija u stvarnosti nije znacila ništa, pa je, fakticki, pred ocima cijeloga svijeta, krajem dvadesetog stoljeca, nad nedužnim ljudima i vecinskim dijelom civilnim stanovništvom izvršen stravicni pokolj i genocid.

Kao drugo, ako pogledamo ko je, nakon punih osam godina, odgovarao pred bilo kojim sudom za taj zlocin, onda cemo vidjeti da se radi o zanemarivo malom broju, uglavnom manje važnih i manje odgovornih osoba. Tolike hiljade ljudi nisu mogle biti pobijene od pet-šest do sada procesuiranih osoba. Dakle, veliki broj ratnih zlocinaca još je na slobodi, te sasvim normalno ucestvuju i u organima vlasti, policije, sudstva... Posebno je interesantno da ni nakon punih osam godina nisu uhvaceni glavni krivci za taj genocid, Radovan Karadžic i Ratko Mladic. Danas niko normalan ne može prihvatiti uvjeravanja pojedinih medunarodnih zvanicnika kako je njih dvojicu teško ili nemoguce uhvatiti i kako se još treba strpiti da bi se to desilo. I najširim narodnim masama jasno je da taj izgovor ne stoji i da se tu radi o nekim dubljim razlozima, koje se ne žele iznijeti u javnost. U tom kontekstu spominju su razne opcije, ukljucujuci i onu da je makar jedan od njih dvojice visoko rangiran u medunarodnoj masonskoj organizaciji, zbog cega su pod posebnom zaštitom svjetskih mocnika.

Treca stvar, jeste problem pronalaska, identifikacije i na dostojanstven nacin sahranjivanja pobijenih u zlocinu Srebrenice. Naime, pored samog cina egzekucije više hiljada Bošnjaka Srebrenice, desio se i jedan drugi zlocin - kao što kaže gosp. Amor Mašovic u intervjuu za naš casopis - ništa manji od onoga prvog, a to je plansko i organizovano premještanje i sakrivanje velikog broja tijela tih žrtava, sa ciljem da se umanji obim i znacaj zlocina, te da porodice nastradalih dodatno i što duže pate. Cetvrti, takoder krupan problem, jeste organizovano sprjecavanje povratka izbjeglica (prije svega Bošnjaka) na svoja ognjišta. Svi zvanicni podaci govore da se na teritoriju RS-a vratio ubjedljivo najmanji procenat izbjeglica a konkretno u Srebrenici taj procenat još nije dostigao ni 50 posto. Zašto medunarodna zajednica, koja je u najvecoj mjeri zaslužna za ovakvo ustrojstvo poratne BiH, dozvoljava takvo stanje i zašto ne izvrši snažniji pritisak na sve one koji opstruiraju povratak, pogotovu na vlasti u RS-u? Zar ima ikoga ko vjeruje da se na takav nacin ne pomaže etnicko cišcenje i nastavak agresije, samo u ovom slucaju mirnodopskim sredstvima?

Za svaku pohvalu su napori koje cini Državna komisija za traženje nestalih osoba i trud nadležnih institucija i osoba za izgradnju memorijalnog centra u Potocarima i ukop tijela nastradalih u golgoti Srebrenice. Treba pohvaliti i podržati i akciju davanja novcanih priloga za izgradnju toga centra putem poziva na odredene brojeve, što je omogucila direkcija BH telekoma. Medutim, smatramo da je prioritet briga oko srebrenicke djece i omladine, te da na tome planu ne treba žaliti truda niti sredstava. Glavna akcija trebala bi biti da se toj omladini pomogne da završe što više stepene obrazovanja, te da se odgoje u skladu sa svojom vjerskom i duhovnom tradicijom, kako bi mogli izvršiti zadatke koje im teške životne prilike namecu.